Edgar Alan Poe

Ne znam koliko je vas culo za njega..Evo nekih pesama...

GAVRAN:

Jednom jedne strašne noci, ja zamišljah u samoci,
Citah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše" ,
Samo to i ništa više.

2.

Ah, da, još se sjecam jasno, u decembru bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno cekam ja svanuce, uzalud iz knjiga vucem
Spas od boli što me muce, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke andeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.

3.

Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjecani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noci, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."

4.

Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospodo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva cuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.

5.

Pogled mrak je prodrijet htio, cudno zastrašen sam bio,
Sumnjajuci, sanjajuci, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Recena je rijec jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.

6.

Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jaci nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat cu trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.

7.

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj ude gordi Gavran, svetih dana što vec biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.

8.

Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim citav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mracni Gavran ti si, što sa žala Noci stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noci otkud stiže?"
Rece Gavran: "Nikad više".

9.

Zacudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda nejasne mu rijeci malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne dogada da se lako,
Da živ covjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".

10.

Ali Gavran sjedec tamo, govori rijec jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu rijec se sliše.
To je sve što on mi rece - dalje krila ne pokrece,
Dok moj šapat mir presijece: "Svi me druzi ostaviše,
Otici ce i on kao nade što me ostaviše".
Tad ce Gavran "Nikad više".

11.

Dok ja stajah još zatecen - odgovor bje spremno recen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je rijec tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde cuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od "nikada-nikad više".

12.

Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjac tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakcuc stalno: "Nikad više".

13.

Sjedih tražec smiso toga, ne govorec niti sloga
Ptici, cije žarke oci moju dušu rasplamtiše;
Tako mislec misli one, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
Ona nece nikad više.

14.

Zrak tad ko da gušcim stade, na me neki miris pade
Ko da andel lakih nogu kadionik cudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog ce posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmuciše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Race Gavran: "Nikad više".

15.

"Zli proroce, ne znam pravo, da l si ptica ili davo,
Da li te je vrag poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmuciše?"
Rece Gavran: "Nikad više".

16.

"Zli proroce, ne znam pravo, da l si ptica ili davo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l cu u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Andeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Rece Gavran: "Nikad više".

17.

"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noc raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoca draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Rece Gavran: "Nikad više".

18.

I taj Gavran, šutec samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oci su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat nece - nikad više!



Mozda je zadnja recenica Gavrana poznata


Sta mislite o coveku?

Nemam posebno misljenje... Gavran je ok pesma, vise mi se svidja na engleskom, u originalu...

E,da..Gavran je na engleskom bolja,jel ni jedan prevod nije toliko dobar...Zato je moja lokacija ista kao potpis samo na srpskom..I potpis je lepsi